Stanari su bili šokirani kada su nakon tri dana shvatili da je njihov komšija, koji inače živi kao samac, pokušavao pronaći mobitel puna tri dana. Stvar postaje gora u momentu kada shvata da su ključevi od stana bili u istoj torbici, tako da nije mogao ni izaći iz kuće.

“Te subote sam se probudio kada obično i ustajem, oko 1 sat iza podne. Obzirom da živim sam, u frižideru imam samo par piva i kečap, a hljebom možete razbiti staklo koliko tvrd od stajanja, te sam odlučio da se zaputim negdje i svoj mahmurluk popravim dobrim doručkom. Par dana prije toga mi je bila stara u posjeti i uhvatila raspremanja na foru dok sam se tuširao. Uvijek imam taj problem kad dođe, rasprema moj haos u koji ja ulažem mjesecima i onda ne znam gdje i šta stoji. Kada sam krenuo shvatio sam da nisam uzeo mobitel, te da je u torbici zajedno sa ključevima. Obično tu torbicu bacim na krevet u spavaćoj sobi, na kojem se nalazi kompletan ormar odjeće, jer ne spavam na njemu već u dnevnom boravku. Krevet je bio raspremljen i počeo sam da razmišljam gdje bi moglo biti. Sve sam prevrnuo, tražio okretao na postavke kako je sve bilo prije raspremanja ali torbice nigdje. Počela me hvatati panika. Niti mogu iz kuće niti mogu koga nazvati. Ta agonija je trajala tri dana, komšije su mi kroz prozor dobacivale hranu da ne bi umro od gladi, vatrogasci nisu mogli da obiju vrata jer sam uzeo neka moderna blindirana. Ma haos živi, TV ekipe danima pod prozorom, ja samo ujutro izađem, javim se da sam živ i bacim se na potragu. Treći dan slučajno prolazim kroz hodnik, kad vidim na ormariću pored vrata stoji torbica sa stvarima. Eto nikad mi ne bi palo na pamet da neko ostavi lične stvari na dohvat ruke pored vrata”, riječi su Samira Rovaša, nesretnika čija je agonija potresla region.

Samir je nakon izlaska iz kuće upućen na redovni pregled, a majka je zamoljena da ne rasprema više kuću, u suprotnom biće kažnjena novčanom kaznom ili zatvorom do tri mjeseca.