“Pa šta ako ga puštam, on je moj sin jedinac” – izjavila je gospođa Mica Šah pomazivši svog dvadesetogodišnjeg sina po glavi. U ugodnom domu na kraju grada živi porodica Šah sa svojim sinom Remijem Šahom, studentom elektrotehnike.

Remi, inače lav u horoskopu, kao dijete je izražavao veliko nezadovoljstvo ako bi gubio u nekoj društvenoj igri, a posebno se ljutio kada svi pijuni ne bi stigli prvi u kućicu u staroj popularnoj igri Čovječe ne ljuti se. “Kada je dobio kompjuter, morali smo zvati majstore da ukinu pristup društvenim igrama u računaru, jer Remi nije odustajao i nekada bi znao po tri dana da igra protiv kompjutera u želji da ga pobjedi”.

I majka i otac su se trudili da malog Remija uče da gubi sportski. Pokušavali su igrati s njim razne društvene igre, trudili su se da mališu vode na treninge raznih timskih sportova, gurali su ga među starije grupe samo kako bi naučio da gubi, ništa nije pomoglo.

“Onda sam, tamo negdje kada je krenuo u školu, odustala. I ja i otac mu. Sve smo mu počeli gledati kroz prste, recimo igramo žmire, mi se ne sakrijemo, samo kažemo aaa svaka čast kako si nas brzo našao.” -priča ponosna majka. “Šta fali, svakako se bolje on osjeća oko sebe tako”.

Prisustvovali smo partiji Čovječe ne ljuti se između majke i sina. Ona nezainteresirano gleda televiziju dok drugom rukom pravi prividne poteze po ploči, a sin se zadaje i pobjeđuje u tri poteza. Pitali smo ga šta misli o tome.

“Ja sam pobjednik, niko me ne može pobijediti, imamo dvadeset godina toga za dokaz. Biću predsjednik”- kratko je prokomentarisao, koncentriran na sljedeći potez.