Otkako je svijeta i vijeka ljudi se dijele po nekakvim grupama. One većinom podrazumijevaju, da se ne zajebavamo, prvenstveno imovinsko stanje i poziciju u društvenoj stratifikaciji tipa vertikalnoj. (Osim u dobro vrijeme Tita, Jugoslavije, brastva&jedinstva kada se moglo u parku spavat, kad su se svi voljeli bez obzira na vjeru i naciju, kad smo išli jedni drugima na Božiće i Bajrame i samovoljno gradili pruge za lijepu našu ili, poslije će se ispostaviti, više lijepih naših… a onda smo se malo rokali maljutkama i klali bajonetima narednih sedam, osam godina, pa raspišali dernek do idućeg puta.) U moderno doba zapadnjačke propagande, propadanja pravih vrijednosti, trovanja mozga našoj omladini, Amira Kazića Lea i ostalih pošasti ovog društva, sve su izraženiji vidovi drugačijih podjela koje nas okružuju. Nalaze se tu razne trivijalne i nebitne stvari kao što su stil oblačenja, mjesta na koja ljudi izlaze, muzika koja se preferira, interesi, hobiji… i sve je to bespotrebno zakomplikovalo stvari. Umjesto brate k’o prije, gazde sa gazdama, sirotilja sa sirotiljom, vlast s tajkunima i lijepo brate svima. Dobro ovo zadnje je jedino što se zadržalo do danas. U daljem tekstu ćemo nabrojati neke društvene kategorije, a poredaćemo ih po mrznosti (što bi rekli u Maloj Rusiji – MNE) ili omraženosti.

Elitna alternativa

Vjerovatno nagori sloj društva otkako postoji moderna podjela. To su ljudi koji obično potječu iz nekih bogatijih kuća, ali ipak ne truhlo bogatih, nego više ona varijanta više srednje klase. Tatica i mamica su fino pozicionirani i većinom se kreću u nekim urbanim (koja odvratnoća od riječi) gradskim krugovima. Potencijalno režiseri, glumci, neka moderna marketing agencija, međunarodna organizacija ili neko budžetsko oguljivanje poštenog svijeta koji  svoj dinar zaradi sijekući šumu, izvozeći cipele u Švicu, a onda se izdvoji za ove da naprave svoje remek djelo avangardnog pozorišnog komada u kojem ni glumci baš nisu sigurni šta rade, šta treba da rade i šta je umjetnik u ljubavi htio reći.

Ta djeca obično odu na neki privatni fakultet, tipa Ganić, Singidunum ili nešto tako. Završe neki kurton od menadžmenta, a ponekad i neko zanimanje tipa producent, ton majstor ili dizajn. Ne ton majstor, to je zajeban pos’o. Dizajn je dobar. Dizajn je baš dobar. NIKAKO I NIPOŠTO se ne bave istim poslom kojim se bavi jedno od roditelja, jer jebi ga, treba neke pobune pokazati. Osim ako su roditelji profesori na državnom fakultetu. Oni onda obično budu asistenti/ce, ali obavezno kod drugog profesora, nikako kod oca ili majke. Osamostaljuju se vrlo rano, u smislu da im roditelji dadnu na korištenje jedan stan koji imaju viška, obično u centru grada i do 37. godine daju džeparac, jer ne može dijete s hiljadu, dvije eura sve samo. Do tad već uvjere javnost i tržište da su eksperti u nekom polju, pa ih tu i tamo neka budala zovne na neku gažu, a imaju i redovan posao.

”Slikaj me kako malo fatam zraka i držim nepripaljenu cigaru, a da se u pozadini vidi grad i nebo. Nek izgledam ko da sam sad s izložbe.”

Karakteriše ih notorna ogorčenost na sve, a vjerovatno prvenstveno sebe, jer bi u suštini željeli da žive na Manhattanu i voze Bentleya k’o Tarik Kaljanac i da imaju godišnju za Brodway, jer svaki balkanski grad je kasaba koja ne razumije njihove spoznaje svijeta i ne dijeli njihove vrijednosti o važnosti svakog ljudskog bića. Supskrajbaju nekakve YouTube kanale za koje obično niko iz zemlje porijekla ne zna, prate sve svjetske tokove, raspredaju o visokoj politici i međunarodnim odnosima.

Oblače se tako da je tu ustvari najnabudženije i najstrašnije ušminkavanje, ali nikako neke svima poznate brendove, nego onako da izgleda malo drugačije. Izlaze po nekim totalno kul mjestima na after work partye i jedino tamo se kao super ludo zabave. Na odmore idu na neke alternativne, ali realno skupe lokacije, spavaju u art hotelima, ali samo sa četiri plus zvjezdica i nikako ne promaše da se tamo čekiraju. U praksi imaju takav pogled da, ne da misle da su bolji od svakog govneta u ljudskom obliku koje im se nalazi pred očima, nego da su bolji čak i od samih sebe i svakog molekula u prostoru koji ih okružuje. Kad piju, namišljaju hoće li Bombay Sapphire ili Handrick’s Gin, ali ga popiju za noć toliko da ni pothranjenom novorođenčetu iz Bijafre ne bi ništa bilo od toga. Boje se da se ne obrukaju, jer kad popiju neku više, obično se obrukaju.

Siromašna alternativa

Ljudi koji su jako tužni i nesređeni u potpunosti. Najčešće su u ovoj društvenoj skupini iz samo jednog razloga – nisu mogli uspjeti ni u jednoj drugoj. Mainstream kul raja ih je odbijala, a niti su za nju ikad imali dovoljno para. Za ozbiljne seljana ekipe nikad nisu imali dovoljno muda, da se makar dokažu šakama ako ne mogu novčanikom ili izgledom. Obično omaleni, negdje nedorasli, manje privlačnog izgleda. Obično furaju neku omnibus umjetnost. Malo sviraju gitaru, malo pišu prozu, obavezno kratke priče, malo poeziju, a malo idu na izložbe umjetničkih fotografa i pokušavaju Instagram filterima da kopiraju iste sa svojim Alcatel smartphoneom, jer je on bio na akciji u telecom provideru. Nekad i glume u alternativnim teatrima.

Oblače se u second handovima, jedu po pekarama, preziru kapitalizam i obično su fanovi Tita, Che Guevare, Fidela Castra (pogotovo sad kako je nedavno umro), iako pojma nemaju šta je to komunizam, da Jugoslavija uopće nije bila u komunizmu nego socijalizmu, nikad nisu pročitali ništa od Marksa i Engelsa, ali vrlo često kažu kako je „Religija opijum za mase“. Na društvenim mrežama shareuju postove o međunacionalnoj ljubavi. Učestvuju u akcijama free hugs, nekad volontiraju za neku sjebanu djecu.

Sređujemo se po dva sata da bi izgledali ko da se nismo sređivali dva sata.

Obično rade u manjim nevladinim organizacijama na ugovor o djelu, često u više njih. Na odmore idu autostopom, spavaju preko Couchsurfinga i životna želja im je da odu u Berlin, jer tamo bi našli sigurno ljude koji ih razumiju. Javno pate nad raznoraznim nepravdama, udomljavaju cuke i mace.

Piju po parkovima i bircevima koji daju pivu za dvije marke, a i kad ne daju bitno je da su okruženi svojima iz horde, a spram toga i biraju mjesta na koja će ići. Ne piju previše, ali zato pričaju da piju k’o smukovi, a nerijetko se ošibaju od sedam, osam velikih pa glođu zidove i pjevaju Miroslava Ilića. Poslije to pravdaju time kako postoje kulturni klasik narodnjaci. Mrze turbo folk, ali sve pjesme znaju i često ih puštaju, naravno da bi im se smijali. Često i pričaju o turbo folku i narednoj skupini ljudi. Piju najčešće pivo iz dvolitre, ali pričaju kako su veliki poznavaoci ove tekućine iako da im naspeš Apatinca i Leffe i zavežeš oči, ne bi znali koji je koji.

Potajno ga šilje na Maju Berović i Bali-bega iz one turske serije i rado bi ih jebali, ali to ne bi priznali ni u ludilu.

Seljačka elita

Još jedna odista tužna skupina. Koliko god para da imaju, u svojoj nutrini, su tužni i nezadovoljni što onaj lik za stolom do njih ima više. Onaj lik za stolom do je tužan što onaj u separeu ima više. Onaj u separeu je tužan što sjedi u tom klubu, u tom separeu i ne može nikad stići do boljeg i tako dalje.

Kreću se u krugovima društva striktno zasnovanim na sličnom imovinskom stanju ili društvenom statusu. Tako vam se vrlo lako može desiti da tek upoznate nekog iz ovog društva, a da on pred vama ojadi nekog svog brata najrođenijeg s kojim se druži još od srednje škole. Nose markiranu robu, ali pod uslovom da nije kupljena na lokalnom tržištu, jer jebi ga, onda ne mogu da slažu koliko je ta cijela igranka koštala. Bez obzira da li vode neki mali kafić, nargila bar ili su zastupnici u parlamentu uvijek pričaju o ozbiljnom biznisu i parama. Nerijetko otplaćuju lizing za neku bijesnu mašinu i jedva sastave za onaj brod koji naruče subotom u kafani. Idu u teretanu, ali obično nemaju pojma kako se vježba, nego eto idu svi, pa da idu i oni.

Ne propuštaju nastupe Ace Lukasa, Dare Bubamare, Nikolije i Maje Berović. Neke druge znaju propustiti, ali ove nikako.

Piju obično ono što je u tom momentu in i veoma moderno. Nekad je to bio Stock, sad je Vodka Belvedere i Moet.

Siriomašna seljadija

Malo iskrenija i možda ipak nešto bolja od svih gore. Ljudi iz radničkih kuća, priprostog duha, jednostavni, ali kako je već navedeno malo iskreniji. Nemaju para za splavove i klubove, pa se provode negdje u nekim manje značajnim mjestima gdje je pivo tri marke i piju ga u velikim količinama. U neka doba se možda i isijeku na Šabana.

Piju otvoreno kol’ko ima. Ne kriju da bi jebali Maju Berović i Bali-bega, ali se zadovolje i konobaricom Radmilom iz kafane pored magistrale ili šoferom koji vozi relaciju Tuzla-Helsenborg. Jebi ga, svi imamo potrebe, a Maja i Bali-beg daleko od očiju, od srca i novčanika.

Ono što ih karakteriše kao ljude jeste taj sloj otvorenosti, ponekad i te priproste dobrote, ali ipak imaju taj neki nelogični priglupi momenat da nekad, ako im se za to ukaže prilika, zajebu i najrođenijeg.

S bratom ne pričaju 20 godina, poklali se oko tri metra međe 1996. na ostavinskoj raspravi iza roditelja.

Ben Affleck je kul lik.

Kul ljudi

Kul ljudi su kul. Obično rade ono što vole. Obično su pametni i većinom uspješni u onome u čemu žele da budu uspješni. Kad mogu pomognu, kad ne mogu sklone se. Ne zanima ih previše tuđe mišljenje. Ne ograničavaju se gdje će i za koliko piti. Ako im dođe da se useru od alkohola, useru se. Ako ne, onda su pristojno pripiti, taman da ne budu osrani, a da budu u raji. Kad ih pitaš za savjet, dadnu dobar i realan. Kad ih ne pitaš, ćute i boli ih kurac.

U tišini svog doma/sobe/postelje zaista pate zbog društvenih nepravdi, Sirije, Palestine, Holokausta i djece u Africi koja rade 18 sati za dolar. Znaju i za one tamo radne kampove gdje se prave veliki svjetski brendovi i gdje se ljudi ubijaju od muke. Boli ih i to, ali ono zaista i istinski.

Ujutro ustanu otresu sve te patnje i nastave sa životom, jer znaju da je vrlo malo stvari koje mogu uraditi kad je riječ o gore navedenim problemima. Često pokušavaju raditi na malim problemima lokalne zajednice.

A zašto mrzimo njih?

Pa zato što su jebeno kul, mogu bez svakoga, svi ih pomalo mrze i zavide im, pa čak i ljudi na višim pozicijama od njih u poslu ili sretnijim okolnostima u privatnom životu. Mrze ih svi gore navedeni, pomalo ili više, mrze ih i oni mnogi koji nisu navedeni u ovom tekstu.