Širom Sarajeva danas se obilježavao dan grada uz prigodan program i polaganje cvijeća palim žrtvama za oslobođenje, kako iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu tako na sjećanje oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Kao i svake godine, Bakir Izetbegović se prisjetio svog herojskog udjela u odbrani grada i zemlje.

“Početak proljeća uvijek evocira tužne ali ponosite uspomene na herojski otpor od agresora. Svi mi koji smo učestvovali u odbrani grada znamo kako je to izgledalo i kroz šta smo prošli. Ja se svakog 6. aprila sjetim tih najtežih prvih dana, kada su pripadnici Zelenih beretki prebacivali moje stvari u trezor, jer je babo odredio da se tu krijem zbog granata i snajpera. Nikada neću zaboraviti taj dan kada su me uvodili unutra i tuge koju sam osjećao. Vani je bio prekrasan sunčan dan, moji vršnjaci su kao pravi mangupi uzeli puške u ruke i stali u odbranu, dok sam ja usporenim tromim korakom koračao ka trezoru”, kroz suze se prisjetio Bakir Izetbegović.

Polaganjem petobanke ispred trezora i intoniranjem državne himne, Izetbegović i njegovi tadašnji tjelohranitelji su odali počast sami sebi za herojsko ponašanje u trezoru tokom agresije i opsade grada.

“Ja uvijek naglašavam da sam imao sreću što sam bio zaštićen od metaka i granata, ali provesti u jednoj prostoriji tri i po godine je gore od toga. Pa čak i ljudi u zatvoru to ne razumije jer ponekad napuste ćelije i izađu na zrak. Pa ja sunca nisam vidio od 6. aprila 1992. do 3. februara 1996. Čak me babo nije odmah pustio iz trezora nakon potpisivanja Daytona, jer ga je bilo strah da neko od četnika nije ostao u gradu pa da me ne likvidira”, dodao je Izetbegović.

Ljubeći sunčevu svjetlost, grleći koru drveta, Izetbegović je tokom obraćanja naglasio da ne želi da se više ikada nekome ponovi horor koji je prošao tokom opsade grada.