U našoj zemlji zaista postoji ogroman broj talentovanih umjetnika koji samo čekaju svoju priliku i pet minuta slave. Jedan od njih je Zoran Štafelaj, mladi likovni umjetnik u četvrtoj deceniji života.

“Ja sam to jutro sjedio i pio kafu u čuvena Dva ribara kao i prethodnih 20 godina i pomno razmišljao kako da ostvarim neku karijeru slikara. Šest decenija onako aktivno sjedim svako jutro u ovoj kafani i razmišljam da li će mene nekad sunce ogrijati i dati prostor da se izrazim. I tako dok sam sjedio, motao cigaretu i pio kafu na teku, naišla je karijera. Kao iz bajke, obasjana sunčevim svjetlom sa oreolom iznad glave. U jednoj ruci je nosila ključeve od ateljea, a u drugoj vlasnički list likovne kolonije u Počitelju. Tada sam shvatio da ništa nije bilo uzalud”, kroz suze je rekao Zoran Štafelaj, diplomirani slikar.

Da se strpljenjem i čekanjem svojih snova ostvaruju sve želje, pokazuje i primjer Mehe Mizanscena iz Sarajeva, koji je nakon 40 godina uspio da dočeka svojih pet minuta i da stane na daske koje život znače.

“Ja sam znate diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, odsjek gluma u klasi Faruka Fazlinovića i bio najbolji student. Ljudi ne shvataju šta je akademija, to je život, ona iziskuje svaki atom vašeg bića i svaki sekund vašeg vremena. Po završetku studija nisam dobio priliku da igram. Niko se nije javljao. Pa zar ja, kao diplomirani glumac treba da se spuštam na te grane i kucam od vrata do vrata i molim za koru hljeba?! Odlučio sam da čekam, jer nisam želio da svoje umjetničke ruke kaljam bilo kojom drugom profesijom, znate ja sam ipak glumac. Onda se desilo to, naprosto kao iz neke Šekspirove drame. Nagli preokret. Jedno jutro kada sam ustao oko 16 sati i 15 minuta, čuo sam da neko zvoni. Bila je to moja karijera koja me dočekala s Oscarom u jednoj ruci i honorarom u drugoj”, izjavio je Meho.

Nadamo se da će karijera pokucati na vrata svim mladim umjetnicima u našoj zemlji, jer zaista oni to zaslužuju.