Vuk i Crvenkapica među najpoznatijim su herojima moderne književnosti. Ovaj dvojac već stoljećima odgaja generacije i generacije djece svojom bolesnom fabulom i na jedan subjektivan način poručuje kako razmažena djeca bogatih roditelja u okrutnome svijetu prolaze bolje od onih koji poštuju određene kodekse i postulate. Jedno takvo dijete je upravo i Crvenkapica, kako za naš portal kaže Vuk, koja je prema njegovom mišljenju nešto najzlobnije i najbahatije što je ikad upoznao.
Š: Zdravo Vuče, kako si?
V: Oooj, dragi moji, kako ću bit. Sa stigmom koju nosim još od 1667. godine, više sam i prestao misliti da ću ikada biti dobro.
Š: Kakva je to stigma o kojoj govorite, o dragi naš Vuče?
V: Pa svi ti silni pridjevi, zli, zloglasni, veliki, loši, sve ono što se zbog samo jedne djevojčice misli o meni. To je stigma koju nikome ne bi poželio.
Š: Razgovarali smo ranije, prije paljenja mikrofona i rekoste nam da vas niko nikada nije pitao za vašu stranu priče. Pa, evo prilike. Koja je vaša strana priče?
V: Da, niko nikada nije pitao za moju stranu priče. Sad ću vam je po prvi puta i ispričati. Kao što već znate, tog kobnog dana boravio sam u šumi, svojoj kući, svome vlastitome području i dangubio kao što to inače radima. Tražio novi plijen, pa životinja sam, imam instinkte i imam i pravo to raditi. Tad je naišla ona. Sa onom crvenom kapicom, najnovija moda, sve nešto na njoj marirano i moderno. Odmah sam shvatio da je iz neke bogate obitelji.
Š: Šta se dalje dešavalo? Navodno ste počeli maltretirati jadno dijete.
V: Prokleta braća Grimm. Oni su to tako prvi put zapisali. Nisam. Gledao sam svoja posla, misleći da, pošto je iz ljudskog roda, da joj je poznato da ne bi trebala ulaziti na vukov teritorij. To je kod nas, po zakonima prirode jasno, zec ne dolazi ovdje, jer zna da je moje. Niti ja idem na medvjedov teritorij, to je jednostavno tako.
Š: A ona je ušla na vaš teritorij?
V: Ne samo da je ušla, počela je praviti nered. Bacala smeće po mojoj prečistoj šumi, brala cvijeće, hvatala leptire. Isprva mi nije bilo jasno zašto to radi. Pa to je prirodno stanište mnogih životinjskih vrsta, ne bi ga trebalo dirati. To je isto kao da sam ja došao u grad i počeo brati one vaše hidrante i gaziti vam po kućama i zgradama. E, onda sam došao da je pitam zašto to radi, u čemu je njen problem. Kad sam je pitao da mi se predstavi rekla mi je da ne priča sa stranica. A u mojoj kući. U mojoj kući, a neće da mi se predstavi. Zamislite vi, sada vamo netko doće u kuću, počne vam dirati stvari, uzimati što nije njegovo, i kad ga pitatate ko je on, bahatova vam odgovori da ne smije razgovarati sa stranica.
Š: Razumijemo te Vuče. Reci nam, kako ste se tada osjećali?
V: Pa kako ću se osjećat, nikako. Loše mi je bilo. Nisam mogao da vjerujem. Opet čovjek upada na ono što je naše, što smo godinama gradili i ponaša se kao da je njegovo. Pokušao sam je prepasti i upozoriti da se neće lijepo provesti, ali nije me slušala. Vidite, ja kao životinja, te vrste koje i jesam, nisam baš lagane naravi. Nama je u prirodi da napadamo i tako preživljavamo. To ljudi oduvijek znaju i zato nas izbjegavaju. Nismo mi krivi što je naša narav takva. Lav je isti takav, pa nema ni jedna mainstream priča gdje je lav loš kao ja. Delfin je druželjubiv pa mu niko ne zamjera, jer je to njegova priroda. A nama se zamjera što smo po prirodi takvi. Pa mi to nismo ni birali. I onda se naravno osjećaš poraženo i poniženo, jer je sve ono što ti jesi sada iskorišeno protiv tebe, da bi pokazali da smo mi vukovi zli i loši.
Š: Baka? U priču se upliće i baka i neki lovac, ili drvosječa u drugim izdanjima priče. Šta je s njima?
V: Eh, da. Mala mi je rekla da ide kod bake. Da imaju neku vikendicu tu negdje okolo. Prvo, otkud im građevinska dozvola da tu grade, kad je to prirodno stanište, u sred šume. To je isto ko da mi čopor utaborimo u sred grada. Pa nismo ludi, odmah bi nas pobili sve, ili zatvorili u neke rezervate. Rekla je ona meni da ide kod te bake i da joj nosi moje cijeće iz moje šume. Ja sam odlučio otići kod bake da je upozorim da joj je mala neodgojena i da neće dobro proći ako se to desi. Dođem kod bake, kažem šta imam, kad će ona meni: ‘’Kako ti tako na moju Crvenkapu, kako te nije sramota, to je divno dijete, ne bi ona nikad.’’ I meni pukne film, reko, stara, meni priroda nalaže da ja vas istjeram sa svog staništa. Hajde me bona poslušaj i reci maloj da ne ide više tuda, nek ide cestom okolo, tu nikoga ne diramo. Kad jok. Neće. Kaže sad ću ti zvat lovca i reći da si me htio pojesti.
Š: Znači ipak je lovac? I, šta je bilo kasnije?
V: Ništa, došla je Crvenkapica, ja sam sjedio u dnevnom, one su nešto šaptale, kad odjednom počeše vrištati. Ja sam taman mislio stara će je urazumiti, ali eto, pogriješio sam. Vrište i deru se kako ću i pojesti, ja se ono sav uznemirio, ne znam šta bi, kad eto ti lovca s puškom. Krene pucati na mene, ja bježim po kući razbijam, i na kraju uspije da me pogodi u nogu. Od boli silne se onesvijestim. Dalje se ne sjećam.
Š: Dobro, izvori kažu da ste se probudili u bunaru?
V: Jesam. Pun kamenja. Kakvi bolesnici majko draga. Znači, oni su meni rastvorili utrobu, napunili me kamenjem i bacili u bunar. Pa bolan, zar nije dosta bilo što ste me u mojoj kući upucali, iz moje kuće istjerali, napravili od mene zločinca za sva vremena, još me natrpate kamenjem. Pa kome to pada na pamet, evo da ja vas pitam. Izvukla me raja kasnije, popravili me, al u šumi se ne priča vele o tome.
Š: Kakva je sad vaš život?
V: Pa po starom. Tu i tamo se štrecnem kad vidim nešto crveno. Imam i blagi PTSP, pa primam neku invalidninu ovdje u šumi, ali živi se. Ne krivim ja nikoga, samo ne želim da se to više dešava, ikada, ikome.
Š: Pa koja je vaša poruka? Svijetu, Crvenkapici, Baki, svima?
V: Recite djeci šta je šuma i recite im da ima Vuk. Ali nemojte ih lagati. Recite im da ima i opasnih ljudi, koji su sposobni smisliti tako kompleksnu laž da bi bacili ljagu na cijelu moju vrstu, a mi uopće nismo zli. Mi smo samo po prirodi agresivni i ne želimo da se upada na naš teritorij. Gradite kuće dalje od naših staništa i nećemo imati nikakvih problema. Crvankapici ne zamjeram, bila je mala, ali kažem roditeljima da pripaze kad pričaju ovu priču svojoj djeci. Uzmite i drugu stranu priče u obzir.
Š: Hvala Vuče na ovom iscrpnom intervjuu.
V: Hvala i vama Šatro, hvala što dajete da se čuje i drugi glas.